Već znaš da surađujemo s Centrom Superhumans kako bismo prikupili sredstva za kupnju protetičkih pomagala namijenjenih Ukrajincima ranjenima u ratu. BlaBlaCarova zajednica iz 16 europskih zemalja pridružila se ovoj humanitarnoj akciji. Zajedno smo prikupili preko 60 000 €, a akcija se nastavlja.
Nedavno smo pozvali ukrajinsku influencericu Olju i hrabrog veterana Sašu da podijele prijevoz s nama. Saša nam je pričao o svom novom životu s protezom i o najvećim emocionalnim problemima koji su s njom došli, ali je s nama podijelio i svoje planove za budućnost. Snimili smo najzanimljivije dijelove tog razgovora s njih oboje i dijelimo ga s vama.
Zajedno pomažemo osobama kao što je Saša. I ti se možeš pridružiti humanitarnoj akciji za kupovanje protetičkih pomagala za Ukrajnice. Samo klikni na link. 🦾🇺🇦
Olja: „Saša, zračiš takvom pozitivom i samopouzdanjem. Imaš li osjećaj da si se uspio vratiti u život kakav si vodio prije ranjavanja i protetičkog pomagala ili si prihvatio promjene i počeo ispočetka?
Saša: „Nije lako odgovoriti na to pitanje. Imam osjećaj da mi se život nije toliko dramatično promijenio, ali istovremeno sad trebam uzeti u obzir puno nekih novih sitnica. Na primjer, prije bilo kakvog putovanja moram provjeriti imam li sve što mi treba za protezu. Uvijek moram ponijeti posebne gelove za nogu, dodatne čarape i alkohol za čišćenje proteze. Sve to ide u posebnu kozmetičku torbicu. Moram ponijeti i stolac za tuš. U početku mi je bilo teško, ali sad sam se već naviknuo.”
Olja: „Naravno, treba vremena da se navikneš na promjene. Moguće da si prolazio kroz trenutke kad ti nije bilo lako prihvatiti svoju novu stvarnost i naučiti živjeti s njom. Možeš li nam reći što ti je bilo najteže kad si tek počeo koristiti protezu?”
Saša: „Svakako mi je bilo teško fizički. Noge su mi se tek oporavljale od operacije i još se nisu bile naviknule na pritisak proteze. Nosim navlaku, čarape, a ponekad i uložak za koljeno, a proteza i dalje stvara nevjerojatan pritisak na nogu. U početku ga nisam mogao podnijeti i odmah sam skidao proteze jer sam imao osjećaj da mi previše stišću noge. Spasila me moja tvrdoglavost, trudio sam se prevladavati neugodu i naviknuti se na proteze i to tako da sam ih nosio što sam duže mogao. Prvi su mjeseci bili najteži jer je tijelu trebalo da se navikne.
Skoro da i nisam imao emocionalno teških trenutaka. Sjećam se samo kako sam još bio u invalidskim kolicima kad sam se vratio kući s rehabilitacije. Doveli su me u kuću i ja sam shvatio da će sad sve biti drukčije. Da neće biti tako lako kako je bilo prije ranjavanja.”
Olja: „Spomenuo si kako organiziraš svoj svakodnevni život. Možeš li nam reći nešto o materijalnoj pomoći? Postoji li državna potpora za veterane ili pomoć pri zapošljavanju? Kako ljudi poput tebe nalaze posao?”
Saša: „Kad govorimo o financijskoj pomoći i dalje primam svoju plaću od vojske. Kasnije ću dobiti veteransku mirovinu i invalidsku mirovinu. Ali i dalje želim raditi kako bih zarađivao za život. Srećom, mnoge javne organizacije i zaklade spremne su pomoći veteranima i vojnicima u prekvalifikaciji, a neke pomažu i kod zapošljavanja.
Prema onome što znam i poslodavci bez problema zapošljavaju veterane. Ali, za to ipak treba neko dodatno obrazovanje.”
Olja: „Rekao si da nisi primijetio probleme kod zapošljavanja veterana. Jesi li se sreo s nekim drugim problemima u društvu, na primjer predrasudama ili stereotipima o ljudima s protetičkim pomagalima?”
Saša: „Svakako postoji mnogo predrasuda, ali nekad je to bilo puno gore. Mnogi su mislili da u Ukrajini uopće ni nema proteza. A ako ih i ima, loše su kvalitete. Mislili da su proteze drvene, kao kod gusara. Danas je manje takvih predrasuda, ali i dalje postoje problemi.
Na primjer, znam za mnogo slučajeva kad se smatra da se dobro protetičko pomagalo može nabaviti samo u inozemstvu iako su izuzetno kvalitetna pomagala dostupna i kod nas u Ukrajini. Naravno, govorimo li o amputaciji ruka ili noga iznad koljena sva potrebna pomagala mogu se nabaviti u inozemstvu. Ukrajina ipak nije još u stanju omogućiti nabavku protetičkih pomagala tog tipa, takvih koji omogućuju mobilnost potrebnu za kvalitetan život.”
Olja: „Saša, imaš li osjećaj da te društvo prihvaća i da ti pomaže? Živiš svoj život, pišeš knjigu, ambiciozan si, imaš misiju i planove. Što ako „posrneš“ na tom putu, koliko si siguran da će ti društvo pomoći?”
Saša: „Vidim da mi društvo pruža snažnu podršku i nadam se da će se to s vremenom samo povećati. Veterani, posebno ranjeni veterani, stvarno trebaju svaku pomoć.
Potpuno sam siguran da mi neće biti problem dobiti pomoć čak ni od stranaca. No puno toga ovisi i o samoj osobi koja tu pomoć prima. Da bi računao na pomoć moraš je biti spreman i primiti. Društvo će teško pomoći nekome za koga ni ne zna da ima problema.”
Olja: „I na kraju, reci nam više o svojim planovima za budućnost? Vidjela sam da si počeo vježbati balet i trčati. Reci nam nešto više o tome.”
Saša: „Ne plešem balet, još uvijek, (smijeh), ali radim na tome. Ja i moji dečki želimo uvježbati jednu predstavu i nastupiti s njom u Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama. Sportom sam se oduvijek bavio, ali sada želim još i više. Nedavno sam sudjelovao na Igrama Invictus, a planiram se pridružiti i paraolimpijskom sprinterskom timu.
Što se tiče posla, želim ostati uključen u pomoć veteranima i osobama koje su u ratu izgubile ekstremitete. Pomažem u Centru Superhumans jer vidim što rade, vjerujem u to što rade i želim biti dio toga. Siguran sam da ćemo uspjeti.
